Još kao dijete bila sam vrlo radoznala i interesovalo me kako funkcioniše priroda, prije svega ljudsko tijelo, međutim, tada nijesam znala da će ta radoznalost prerasti u pasiju i životni poziv, iskreno počinje svoju priču sagovornica u serijalu Najbolje iz Crne Gore Anđela Kovačević.   

“Moja priča počinje u hercegnovskoj gimnaziji, gdje se rodilo intresovanje za nauku. U srednjoj sam bila lučonoša, pa u momentu kada je trebalo da biram fakultet, nije imalo smisla da se vodim svojim ocjenama kako bih procijenila šta mi dobro ide, a šta ne. Tako sam odlučila da upišem ono što zaista volim da učim”.

A nije željela medicinu, već je njen izbor kaže, bez konkurencije bila biologija.  

“U tom konkretno periodu, a i kasnije, ono što može da pokoleba je mišljenje sredine. Nažalost, živimo u takvom vremenu kad je novac ključ za sve, i glavno pitanje tada bilo je: Šta ćeš da radiš s tim fakultetom? Bolje upiši nešto za što ima posla”.

Srećom, roditelji su je, kako kaže, obasuli podrškom i nikada se nijesu miješali u njen izbor i što je najvažnije od početka su vjerovali da će ostvariti ono što je naumila. 

“I hvala im na tome. Kao djevojčica sam, osim nauke imala sam još jednu ljubav, a to je Italija. Tako sam počela da istražujem univerzitete, stipendije i mogućnosti za nonEU studente. Od trećeg srednje, moj fokus postala je Sapienza – Univerzitet u Rimu osnovan daleke 1303. Nakon mjeseci pripreme i učenja, položila sam prijemni i upisala osnovne studije biologije na željenom univerzitetu”, priča nam Kovačević.

Sreći, kaže, nije bilo kraja, posebno jer su tada primali samo tri studenta van EU a prijemni, kao i čitav studijski program bili su na italijanskom jeziku.

To je za nju, kaže, bio najveći izazov u tom trenutku, ali je bio i znak da je na dobrom putu.

 “Uz uspone i padove, teške ispite i dobre ili lošije ocjene gurala sam naprijed i nakon diplome osnovnih studija upisala sam magistarske, biotehnologije u  medicini. Do tada je već moja ljubav prema Rimu postala toliko jaka da nijesam bila spremna da ga napustim, te sam ostala na istom univerzitetu”, priča nam Anđela Kovačević.

 Foto: Privatna arhiva

Tokom svih pet godina studiranja Kovačević bila je dobitnik stipendije regije Lazio, što je podrazumijevalo školarinu, smještaj u domu i određenu sumu novca za život. 

“Naravno roditeljska pomoć je sve vrijeme bila tu. No, da bih obezbijedila stipendiju, svake akademske godine morala sam ostvariti određeni uspijeh. Tada je to bio izazov za mene, dati sve ispite u roku, s dovoljno dobrim ocjenama, no takođe je bilo i motivacija da učim i na vrijeme završim studije”, kaže Kovačević koju su pitanja portala Dnevno.me “zatekla” u njemačkom gradu Bonu, na prvoj godini doktorskih studija iz molekularne medicine. 

“Iako je Italija zauvijek moja najveća ljubav, Njemačka je sjajna ukoliko želite da se bavite naukom. Doktorat ovdje više nije studiranje, već početak naučničke karijere. U mom konkretno slučaju, zaposlena sam kao naučnik na Univerzitetskoj klinici, dok sam univerzitet ima administrativnu i didaktičku ulogu. Moj istraživački projekat odnosi se na genetske promjene koje uzrokuju probleme s fertilitetom kod muškaraca”, navodi Kovačević.

Nauka napreduje munjevitom brzinom, i koliko god teorija bila osnova svega, više nije dovoljno učiti samo iz knijga, poručuje naša sagovornica. 

“Konkretno kad je riječ o prirodnim naukama, smatram da crnogorskom obrazovnom sistemu nedostaje praktična nastava. Univerzitetu su neophodne istrazivačke laboratorije i moderna oprema. U Italiji smo već na osnovnim studijama bili obavezni da provedemo šest mjeseci radeći samostalno na naučno - istraživačkom projektu, što je bilo osnova za diplomski rad”. 

A to, kako kaže sagovornica portala Dnevno.me znači samo jedno- laboratorija svaki dan, čitav dan.

Govoreći o izazovima tokom studiranja navodi da je osim učenja, stresa pred ispite postoji još jedan veliki izazov za studente koji odu od kuće– osamostaliti se, brinuti o sebi, odrasti.

Foto: Privatna arhiva

Kovačević je izabrana za ovogodišnju predsjednicu skupštine OMSA/OCSI- organizacije koja prvenstveno okuplja crnogorske studente koji su u inostranstvu. 

“Taj sistem je i meni pomogao da saznam više o stipendiji koju sam imala u Italiji. Međutim, tokom poslednjih godina raste broj srednjoskolaca koji imaju interakciju s našom organizacijom.Tu smo za njih, što neformalno, putem društvenih mreža kad su im potrebne konkretne informacije, što formalno u sklopu raznih projekata.

Jedan od tih projekata je Mreža Mozgova u sklopu koje izabrani talentovani srednjoškolci imaju priliku da se kroz period od nekoliko mjeseci upoznaju sa životom i studijama mentora, koji je student u inostranstvu, izabran na osnovu interesovanja srednjoškolca. Mislim da ovakav vid interakcije zaista motiviše buduće studente i pruža im jasniju sliku o tome sta je zapravo studiranje u inostranstvu.Takođe, već drugu  godinu za redom održali smo Sajam studija u inostranstvu tokom kog je bilo riječi o mogućnostima studiranja po državama ali i u odnosu na željeni smjer”, kaže Kovačević.

Mladima u Crnoj Gorii su, kako smatra Kovačević najveća kočnica finansije. 

“Međutim danas postoji ogroman broj fondacija i stipendija koje omogućavaju ili makar olakšavaju roditeljima da pošalju svog studenta u inostranstvo.

Takođe, kočnica može biti nedovoljna podrška od strane okoline, što može značajno uticati na samopouzdanje mladih”, mišljenja je Kovačević.

Volje i samopouzdanja, našoj sagovornici ne fali.

Trenutno je, kako kaže, na avanturi koju je tek započela, pa priznaje da sada nema jasnu sliku za neku dalju budučnost. Svakako, nauka ostaje prioritet. 

Foto: Privatna arhiva

“Ono na šta još ne znam odgovor, a često me pitaju je: da li želim akademsku karijeru ili nakon doktorata vidim sebe u biotehnološkoj industriji ili klinici. Zaista ne znam, obje opcije su primamljive, ali i imaju svoje mane. Godine doktorata pomoći ce mi da odlučim”, iskrena je Kovačević.

Priznaje i da je nakon magistrature imala fazu kada je željela da se vrati kući.

“Međutim nakon nekoliko mjeseci, nedostajala mi je nauka. Pod tim mislim na istraživanje, eksperimente, frustracije kad nešto ne funkcioniše kako treba i male pobjede kad dođete do novih saznanja. Prvi! Zamislite osjećaj kad nešto otkrijete prvi. Crna Gora je moj dom, Boka i Herceg Novi su moj dom, ali tamo nažalost mogu samo da sanjam o nauci kakva mi je ovdje opipljiva”.

U ovom poslu ne možete baš biti privatnik, smatra Novljanka.

“Možete osnovati startup kompaniju, ali i za to je potrebno naići na sluh i razumijevanje od nadležnih i naroda", kaže Kovačević uz ocjenu da je Crna Gora i dalje daleko od toga.

Bez prava na izgovor da nešto ne može, samouvjereno, i uz osmjeh Anđela Kovačević zaključuje razgovor za portal Dnevno.me:  

"Stephen Hawking jednom je rekao: ‘’Koliko god ti se život činio težak, uvijek postoji nešto u čemu možeš biti uspiješan.’’ Želim svim mladim ljudima da pronađu to nešto i nikad ne odustaju”.