Svijet je previše veliki, a život isuviše kratak da bih ga provela u istom gradu i u istoj državi. Želja za novim i uspjehom vode me svakog dana - tom parolom vodi se sagovornica u serijalu “Najbolje iz Crne Gore” Mira Smolović.

Ta želja odvela je Podgoričanku do Rima, vječnog grada, punog istorije, koji je ujedno i kolijevka arhitekture, što je i bilo najvažnije našoj sagovornici.

“Često čujem od drugih da nijesu sigurni u svoj životni poziv ili da su nakon boljeg upoznavanja sa materijom, poželjeli da se potpuno odvoje i odu na drugu stranu. Takav slučaj nije bio sa mnom, jer što sam se bolje upoznavala sa gradivom, shvatala sa da je moja ljubav sve više rasla i postajala jača”, samouvjereno će Smolović koja u jednom dahu nastavlja:

"Arhitektura - moja strast i životni poziv, koji je već bio jasno određen sa 13 godina, kada sam od oca dobila prvu knjigu o arhitekturi.

Oblasti za koje sam bila veoma zainteresovana su: ples, književnost, slikanje, gluma, posjećivanje pozorišta i raznih koncerata još kao dijete. Kasnije sam pročitala jedan poznati citat Gae Aulenti koji kaže da se arhitekturom ne može baviti onaj koji dobro ne poznaje muziku, filozofiju, umjetnost i književnost”, priča nam Smolović.

Foto: Privatna arhiva

Priznaje i da kada je došao trenutak da upiše fakultet da je bilo nesigurnosti da li će uspjeti da položi oba prijemna u Rimu, stoga se kaže spremala za tri različita fakulteta.  

“Prijemni ispiti su jako obimni i rade se oko četiti, pet sati i zahtijevaju od budućih studenata poznavanje iz različitih oblasti, neke čak ni ne izučavamo u srednjim školama. Iz tog razloga su moje pripreme trajale oko godinu. Na kraju sam uspjela da se upišem na sva tri fakulteta i odlučila se baš za Roma Tre u Rimu, na kome sam jedini strani student upisan te godine”, kaže Smolović.

Studiranje u Rimu obezbijedilo joj je, tvrdi, čak i ono što nije mogla ni da sanja. 

“U potpunosti mi je otvorilo vidike šta zapravo predstavlja pojam arhitektura i koji stepen obrazovanja je potrebno imati da bi se došlo do diplome. Arhitektura važi za jedan od tri najteža fakulteta u svijetu, u to sam imala prilike i da se uvjerim kroz studije”, kaže Smolović.

Osim ljubavi prema budućem pozivu, potrebno je mnogo odricanja i neprospavanih noći, ali vrijedi zbog svega onoga što uslijedi kao nagrada, poruka je Smolović.

Što je najvažnije potrebna je, dodaje, istrajnost, jaka volja da se nastavi dalje i kada stvari ne idu baš po planu.

“Najveći izazov bio je zakoračiti iz školske klupe u potpuno drugačiji način obrazovanja. Već od prvih predavanja, bilo je potrebno stečeno znanje u teoriji dokazati na eksperimentima izvedenim u laboratorijama sa najsavršenijim mašinama proizvedenim do danas, istoriju umjetnosti i arhitekture upoznati na ulicama grada koji se još naziva i “Muzej na otvorenom”, a ostala predavanja izučavati u direktnom kontaktu sa gradilištima.

Rimu su bile potrebne decenije da se izgradi i zbog toga ga je nemoguće upoznati u potpunosti. Svaka ulica, trg i čošak ovog grada ima svoju istoriju i sa sobom nosi neodoljivu priču. Mnogi ne znaju da se ispod mnogih trgova i fontana nalaze podzemni djelovi u kojima su Rimljani nekad živjeli, koje smo mi kao studenti morali izučavati", priča nam Smolović.

Foto: Privatna arhiva

Život u Rimu natjerao je, kaže, da odraste i bio je ujedno i odličan učitelj u onome što je željela da postigne.

“Samim tim što sam se opredijelila za jednu granu arhitekture koja zahtijeva da svoje stečeno znanje mogu da izrazim samo u gradovima u razvoju, a Rim je već izgrađeni i istorijski grad, tako da mislim da ću ga uskoro napustiti i krenuti dalje.

A sa druge strane, u današnje vrijeme i sa ovim pozivom, ako bude postojala takva mogućnost, svoj život mogu da planiram u bilo kom gradu ili državi i da radim projekte za kompanije širom svijeta. Rad uživo ili od kuće se u mom slučaju ne razlikuju pretjerano, u to sam imala priliku da se uvjerim tokom pandemije”, kaže Smolović i navodi šta je u dosadašnjem procesu obrazovanja bio najveći izazov:

"Život u inostranstvu, gdje ste odvojeni od svojih najbližih nije nimalo lak, ali vas sa druge strane nauči da možete da se oslonite samo na sebe, postajete mnogo odgovorniji i snalažljiviji". 

A, uz samostalnost, mora ići i borbenost, čak i kada postoji najmanja šanša da možete uspjeti, poručuje naša sagovornica:

“Ako postoji samo 0.0000001 odsto šanse da nešto uradite za sebe u ovom životu krenete da radite na sebi i ne odustajete dok ne stignete do cilja”, zaključuje Mira Smolović.